Linijom eksperimenta – obljetnička izložba i skup o opusu Aleksandra Srneca

Nastavljajući se na ciklus izložaba 70/100 – kojim se obilježavaju 70 godina od osnivanja Muzeja i stote godišnjice rođenja pojedinih istaknutih hrvatskih umjetnika – u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu krajem lipnja otvorena je izložba još jednog doajena hrvatske umjetnosti – Aleksandra Srneca (Zagreb, 1924–2010). Sintezni pregled Srnecova djelovanja zagrebačka publika nije imala priliku vidjeti od početka prošlog desetljeća, stoga je zadatak ove obljetničke izložbe bio podsjetiti posjetitelje na neosporni doprinos ovog istaknutog poslijeratnog umjetnika i poznatog Exatovca u domaćem i međunarodnom kontekstu. Premda su predstavljeni radovi isključivo iz zbirki Muzeja, izložba je u tom zadatku bila iznimno uspješna te je publici jasno i razumljivo razložila ključne točke opusa umjetnika.

Kompozicija, 1954, MSU

Ključne točke opusa

Kustosica izložbe Nataša Ivančević odlučila je predstaviti gotovo sve segmente umjetnikova djelovanja u jasnim tematskim i prostornim cjelinama. Izloženi su Srnecovi počeci: suradnja s Ivanom Piceljem i Ivom Kalinom u grupi IPIKAS; crtačke i slikarske kompozicije u sklopu grupacije EXAT 51 čije je manifestne teze (zalaganje za geometrijsku apstrakciju, sintezu tzv. čiste i primijenjene umjetnosti i eksperiment) Srnec dosljedno pratio; serije nacrta, crteža i perspektiva za izložbe poput Autoput bratstva i jedinstva, jugoslavenske paviljone u Beču, Stockholmu, Parizu i druge, u kojima su Srnec i drugi Exatovci (Vjenceslav Richter, Ivan Picelj i Zvonimir Radić) realizirali inovativne oprostorene „apstraktne kompozicije“ oslanjajući se na konstruktivističke i bauhausovske eksperimente, kao i one Friedricha Kieslera.

Medijski i intermedijalni eksperimenti umjetnika nastali tijekom 1960-ih i 1970-ih godina na izložbi su zastupljeni geometrijski strukturiranim reljefima u aluminiju i pleksiglasu kojima se umjetnik nastavlja na liniju neoplasticizma i konstruktivizma. Izloženi su i prepoznatljivi luminokinetički objekti (među kojima su i poznate i rijetko izlagane Luminoplastike) čija performativnost ponajviše okupira pažnju promatrača, multipli u kojima se reflektira ideja demokratizacije umjetnosti i otvorenoga umjetničkog djela, ali i luminoambijent („rekonstruiran“ putem snimke Vladimira Peteka, nacrta i kataloga za izložbu u Galeriji SC u Zagrebu iz 1969. godine).

Intermedijalnost Srnecove misli

Prezentacija ovih važnih radova u umjetnikovu opusu djelomično je dopunjena arhivskim dokumentima, nacrtima, ali i komparativnim slikarskim djelima, čime se naglašava intermedijalnost Srnecove misli. Kao posebna tematska cjelina izdvojena je dionica grafičkog dizajna (oblikovanje časopisa Svijet, nekoliko naslovnica časopisa Arhitektura, filmski i kazališni plakati te plakati za izložbe) i animiranog filma (Čovjek i sjena, 1960). Iako su serigrafije Aleksandra Srneca iz 1990-ih godina izložene „na putu“ prema luminokinetičkim objektima, mimo dijakronog slijeda, one funkcioniraju kao vizualni i narativni zaključak ove izložbe jer njezini (de)konstruirani geometrijski oblici, sljednici neoplastičkih i konstruktivističkih istraživanja, demonstriraju kontinuitet „pročišćene“ ideje u čitavom razdoblju umjetnikova djelovanja.

Kao i povodom prethodno organiziranih izložbi iz ovog ciklusa, onih Josipa Vanište i Julija Knifera (a i nadolazeće izložbe Ivana Picelja u rujnu), izloženi su radovi iz zbirki MSU. Ipak, opus jednog umjetnika možda je najcjelovitije predstavljen upravo na ovoj izložbi. Činjenica da su izložena kapitalna djela gotovo svake faze Srnecova stvaralaštva govori o povijesnoj povezanosti umjetnika i institucije, aktivnoj i kvalitetnoj politici sabiranja muzeja, kao i senzibilitetu kustosa koji su pravodobno upoznavali i vrednovali eksperimente ovog umjetnika. Srnec je u Galeriji suvremenih umjetnosti organizirao dvije samostalne izložbe 1969. i 1972. godine, a njegova je retrospektiva 2010. godine bila među prvima u novoizgrađenoj zgradi MSU-a. Institucija je tako omogućila izlaganje i pratila djelovanje umjetnika desetljećima, aktualno s prihvaćanjem novih pojava na umjetničkoj sceni. Time izložba dobiva dodatni, nenadani sloj značenja u vidu (autorefleksivne) opomene Muzeja samome sebi o važnosti kontinuiranog praćenja rada i otkupa djela suvremenih umjetnika.

Postav izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti / Snimila Ana Opalić

Znanstveno-stručni skup

Uz izložbu, stota godišnjica Srnecova rođenja obilježena je i brojnim edukativnim aktivnostima za javnost, kao i iznimno zanimljivim znanstveno-stručnim skupom posvećenim istraživanjima raznorodnog opusa umjetnika, restauraciji i umjetničkoj reinterpretaciji impulsa njegovih objekata. Zamišljen kao dopuna izložbi, skup održan u dvorani Gorgona ukazao je na slojevitost Srnecova djelovanja, ali i brojna nepoznata „mjesta“ njegovog opusa.

Vesna Meštrić održala je predavanje preglednog karaktera predstavivši rane eksperimente umjetnika u vrijeme školovanja, preko djelovanja u EXAT-u 51 pa do Novih tendencija. Frano Dulibić fokusirao se na neistraženu dionicu opusa Aleksandra Srneca na području karikature i ilustracije kroz radove u tiskovinama poput Republike i Telegrama, kao i na umjetnikove dosege na području animiranog filma. Važan doprinos istraživanju opusa ostvarila je i Lovorka Magaš Bilandžić. Smjestivši umjetnikove radove grafičkog dizajna u povijesno-umjetnički i društveno-povijesni kontekst, u izlaganju je valorizirala Srneca kao ključnog protagonista grafičkog dizajna 1950-ih i 1960-ih godina u Hrvatskoj. Nataša Ivančević u izlaganju se posvetila razvoju Srnecove ideje linije, od pokrenute, preko oprostorene pa do luminokinetika, a izložila je i manje poznate i dosad neistražene podatke o njegovim luminokinetičkim objektima primijenjenog karaktera i djelima u interijerima brojnih javnih i komercijalnih objekata. Izlaganjem o procesu očuvanja Luminoplastike (1965–1967) izložene na ovoj izložbi, Mirta Pavić prisutne je uvela u temu kompleksnih estetskih, funkcionalnih i etičkih faktora pri konzervatorsko-restauratorskoj obradi ovog ključnog djela Srnecova opusa. Posljednje izlaganje, ono multimedijalnog umjetnika Davora Sanvincentija, bilo je posvećeno dijalogu dvojice umjetnika i utjecaju Srnecova rada na projektu Luminokinetika (2010) mlađeg umjetnika.

Jednodnevni skup uspješno je nadopunio izložbenu cjelinu i pokazao kako su, unatoč važnosti Srneca unutar povijesnoumjetničkog i institucionalnog kanona, pojedini aspekti njegova opusa još uvijek neistraženi. Postavlja se, stoga, pitanje zašto o ovom autoritetu naše umjetnosti ne znamo više? Nažalost, zbog ljetnog termina održavanja izložbe, dio je publike zasigurno propustio pogledati djela, poslušati izlaganja i odlično vodstvo kroz izložbu. Ipak, otvaranje dosad nedovoljno istraženih tema ulijeva nadu da će ova događanja polučiti nove izložbene projekte i istraživanja opusa ovog međunarodno priznatog i nacionalno iznimno cijenjenog protagonista poslijeratne umjetnosti.